RASTANAK je, kao po pravilu, početak rađanja uspomena.

Prije 11 godina, u dvorištu Rada Radivojca dogodio se neobičan susret i rastanak. Neznanac iz Ličkog Petrova Sela, u koloni izbjeglica iz Hrvatske, koji su bježali pred vojnom akcijom "Oluja", svratio je sa konjskom zapregom, da u hladu lipa predahne, odmori konje i uzme "zalet" za dalje, u nepoznato.

Sve to svojim foto-aparatom bilježi čika Rade Radivojac, penzionisani vozač banjolučkog "Autoprevoza". Primi neznanca iz Like u svoje dvorište, na Tunjicama kod Banje Luke, na čašu rakije i ne sanjajući šta će ga sve snaći.

- Od Ličanina mi ostade ova fotografija sa konjima. Kola i zaprega još stoje u dvorištu. Konje sam, uz posredstvo veterinara, prodao nakon mjesec dana čekanja na neznanca i novac deponovao u banku. Stoje, evo, već 11 godina. O obrazu je riječ kaže čika Rade.

Priču vraćamo u 1995. godinu.

- Ovako mi je rekao. Sa ratišta je kasno stigao u selo, koje su ustaše već popalile. Ženu i djecu nije našao, konje jeste. I uputio se u potragu za porodicom, sve do Tunjica. Reče da mora nazad, do Gline, u Hrvatsku, možda tamo nađe porodicu. Popi onu čašu rakije, a meni ostavi konje i reče: "Radi, čika Rade, šta znaš sa njima!" Ostasmo u razgovoru. Život je kao mjesec, čas pun, čas prazan. Sve ti je to sudbina i ja sam išao za mojom - priča Rade.

- Bez roditelja ostadoh na Kozari, dopadoh Jasenovca i izađoh, pobjegoh zahvaljujući gradu, koji je sipao iz nebesa kao kamenje. Ustaše se sklonile, napustile stražarska mjesta, dosta nas je pobjeglo. Put me je onda, sa ranjenim partizanima, odveo u engleskom avionu do Italije, a tek kasnije u Beograd, pa u Rusiju na zanat. Ja još dječak, ni danas ne znam kad sam rođen. Izmislio sam dan, mjesec i godinu rođenja.

Da ne bi Informbiroa i čuvene 1948. godine, čika Rade bi bio pilot ili aviomehaničar. No, bi šta bi i on posta vozač autobusa u Banja Luci, sve do penzije.

- Šta li je sa onim Ličaninom - nastavlja čika Rade. - Da mi ga je vidjeti, k'o da bi se rodio ponovo. Da izbije, dao bih mu ovdje plac pored moje kuće, bez pare, bez dinara.

Šta reći poslije svega? Život se može razumjeti samo unazad, a živjeti se mora samo unaprijed, te da prijatelje sreća stvara, a nevolja provjerava.