Okrivljenica Gordana Getoš-Magdić dala je svoju obranu u policiji pred svojim braniteljem 20. listopada 2006. godine. U obrani je navela da je tijekom 1989. godine volonterski radila kao tajnica u stranci HDZ. Zbog sigurnosnih razloga premješteni su u podrum Centra za obavješćivanje te je tu zajedno s Mirelom Đurić obavlja poslove tajnice u uredu Branimira Glavaša, koji je bio sekretar OSNO. Na radno mjesto tajnice došla je na njegov poziv. U srpnju ili kolovozu 1991. godine Branimir Glavaš povjerio joj je da pomogne u popuni jedinice za posebne namjene koju je tada formirao Ivica Krnjak. Taj zadatak je dobila, jer je Glavaš u nju imao veliko povjerenje, od prvih dana sudjelovala je u podjeli oružja i poznavala je velik broj ljudi. Krnjak je imao svoj ured iznad ureda OSNO i zajedno s njim radili su Antolašić, Amšlinger i još nekoliko njoj nepoznatih osoba. Krnjak je često dolazio u ured kod Glavaša i razgovarali su nasamo. Zbog povjerenog zadatka ona nije napuštala svoj posao u OSNO, nego je samo pomagala Krnjaku koji nije poznavao grad i ljude koji bi mogli ući u tu jedinicu, i to odabirući ljude sa popisa osoba koji su se dobrovoljno javljali u OSNO i čekali raspored. Odabir je obavljala i na temelju poznanstva te odlascima u postrojbe po neke vojnike. Za odabrane obavljala je sigurnosnu procjenu, razgovarala je s njima i upućivala ih Krnjaku. Krnjak je inače bio podređen Branimiru Glavašu. Sjeća se da je ovakav način odabrala Stjepana Bekavca zv. Buše, Dinu Kontića, Zdravka Dragića, Tihomira Valentića zvanog Tiho i jednog mesara prognanog iz Baranje. Ukupno je u toj postrojbi bilo oko 60 odabranih osoba. Neki su ušli i na preporuke Krnjaka i Glavaša. Zapovjedništvo postrojbe bilo je u Zapovjedništvu obrane grada u Županijskoj ulici, kat iznad ureda Branimira Glavaš. Zbog sigurnosnih razloga pripadnicima postrojbe nisu se smjela znati imena i prezimena, a takvu odluku donijeli su Krnjak i Glavaš na jednom sastanku i ona je tu odluku prenosila svima koji su ušli u jedinicu. Ova postrojba je 27. travnja 1992. godine preimenovana u Samostalnu uskočku satniju. U njenom sastavu bilo je više vodova razmještenih po gradu pri čemu pripadnici tih vodova nisu znali jedni za druge. Jedan je vod bio u Keršovanijevoj ulici, jedan u OŠ «Rade Končar», jedan u Donjem gradu, jedan u OSNO u županijskoj ulici, jedan u Dubrovačkoj ulici, a jedan u Retfali. Što se tiče popune postrojbe, ona je imala više sastanaka s Glavašem i Krnjakom te je na tim sastancima od njih dobivala upute za popunu, što će govoriti odabranima o ponašanju, napredovanju u postrojbi i slično, a zapovjedi koje je dobivala od njih dvojice, ali i od Amšlingera, prenosila je zapovjednicima ili drugim osobama u navedenim vodovima. Razlog što je ona bila veza između Glavaša i Krnjaka te pojedinih vodova u SUS-u bio je u tome što je ona kod Glavaša imala iznimno povjerenje. Zapovjedni je dobivala usmeno ili pismeno, izravno od Glavaša ili Krnjaka, a kod pismenih radilo se o papirićima s imenom neke osobe i ulicom te razlozima zbog kojih nekoga treba privesti i ispitati kao npr. radi li se o «petoj koloni», ima li kontakte s neprijateljem, ima li rodbinu kod neprijatelja i slično. Ove je papiriće osobno dobivala u OSNO od njih dvojice ili ih je uzimala sa njihovih stolova, kada njih nije bilo, a gdje su joj oni te papiriće ostavljali. Na papirićima nije pisalo što s tim ljudima učiniti nakon što se privedu i ispitaju. Tako se sjeća slučaja odvođenja Branka Lovrića. Bila je rana jesen kada je od Glavaša dobila zadatak da se javi u Poštu i o Lovriću razgovara s direktorom. U razgovoru je saznala da Lovrić ne dolazi na posao, prenijela je to Glavašu, a on joj naredio da ga treba uhititi i privesti, jer je antidržavni element. Tada je s dva do četiri pripadnika postrojbe otišla do Lovrićeve kuće, sjeća se da im je otvorila ženska osoba, a tada je izašao i Lovrić na traženje bez otpora pošao s njima. Odvezli su u Dubrovačku ulicu, Lovrića su odveli u podrum, a ona se nije tu više zadržavala, go je obavijestila Glavaša da je Lovrić priveden. Kad je nakon nekoliko dana u razgovoru sa svojim vojnicima saznala da je Lovrić ubijen, posvađala se zbog toga s Glavašem. U toj svađi on joj je prijetio, govorio joj da mu ne dolazi na posao, da će i ona plivati i da će ih sve zbrisati sa zemlje. Ona je prijetnje ozbiljno shvatila, jer je znala kako je u jednom slučaju s Glavašem prošao Goran Vrban kojeg su u sjedištu HDZ-a zlostavljali. Glavašu nije bilo strano obračunavati se i sa svojim ljudima. I dalje je nakon ove svađe radila kao tajnica u OSNO, ali je Glavaš bio na nju ljut i nije ju pozdravljao. Nakon nekoliko dana pozvao ju je i prigovorio da je u postrojbu angažirala nesposobne ljude. Pokazao joj je pismo koje je nakon neuspjele likvidacije pisao neki čovjek iz bolnice i naredio joj da riješi problem. Ona pretpostavlja da je pismo Glavašu donio Amšlinger, jer je on prethodno bio kod Glavaša. Dobivši takvu naredbu, ona je otišla u Keršovanijevu ulicu i dala je naređenje jednom pripadniku postrojbe za koga se sjeća da je bio medicinski tehničar, a kasnije policajac, da ode u bolnicu i ubije tog čovjeka. Ovaj je otišao, ali se vratio i rekao da nije uspio, jer da je taj čovjek u bolnici čuvan. Ona je tada obavijestila Glavaša o ovome i misli da je i on sam slao nekoga u bolnicu da usmrte tog čovjeka. Kasnije je saznala da se taj čovjek zove Ratković. O ovim događanjima razgovarala je s Ivicom Krnjakom želeći izaći iz njegove postrojbe, čemu se on nije protivio. Krnjak je inače znao za zapovjedi koje je ona primala od Glavaša i prenosila ih u postrojbu. O ostalim ubojstvima tvrdi da ne zna ništa i da nije u njima sudjelovala, iako je čula da ih je bilo. Također joj nije poznat nadimak Ćif.

Strana >1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10