U vezi sa slučajem Ratković Glavaš joj je još naredio i da se riješi onoga koji je bio odgovoran za neuspjeh u tom slučaju. Smatrala je daje Glavaš time mislio na njegovu likvidaciju. To je bio Zdravko Dragić. Šurjak Dine Kontića. Ona je otišla u Keršovanijevu ulicu i prenijela Dini Kontiću Glavaševo naređenje, ali rekavši da samo zaplaši Dragića kao primjer ostalima. Početkom 1992. godine dva je mjeseca bila u Njemačkoj, a nakon toga formalno je i dalje bila tajnica u uredu Branimira Glavaša da bi od travnja 1992. godine i službeno bila u Samostalnoj uskočkoj satniji. Tvrdi da osobno nije nikoga ubila, niti je nazočila likvidacijama.

Prilikom privođenja istražnom sucu okrivljenica je 21. listopada 2006. godine u iskazu pred istražnim sucem ostala kod obrane dane u policiji.

Kod sljedećeg ispitivanja pred istražnim sucem 22. listopada 2006. godine iznosila je svoje spoznaje o prijetnjama koje joj se događaju u zatvoru.

Iznova dajući obranu pred istražnim sucem 28. prosinca 2006. godine okrivljenica je iskazivala o navodnim pritiscima u policiji prilikom njezinog prvog ispitivanjima, o zlouporabama od strane njenog branitelja te o iskorištavanju njenog teškog psihičkog stanja kako bi se dobio njezin iskaz. Tvrdi da je nevina, da ništa što je iskazivala u policiji nije istina te je opozvala takvu svoju obranu.

Okrivljenik Branimir Glavaš dao je svoju obranu 23. listopada 2006. godine pred istražnim sucem. U obrani je naveo da je od listopada 1990. do 2. studenog 1991. godine obnašao dužnost sekretara za narodnu obranu u OSNO u Osijeku. Vojne dužnosti obnašao je od 2. studenog 1991. godine kada je postao pomoćnik zapovjednika obrane grada, a zapovjednik mu je bio Eduard Bakarec. Kao sekretar za narodnu obranu on je po zapovijedima iz Ministarstva obrane te iz Zapovjedništva za istočnu Slavoniju, a kasnije iz Zapovjedništva Operativne zone Osijek, obavljao mobilizaciju, ali nije imao nikakve ovlasti formirati vojne jedinice. Za Samostalnu uskočku satniju više je saznao poslije rata nego u vrijeme rata te mu nije poznato kada je formirana ta postrojba i koje je zadaće obavljala. Ivicu Krnjaka poznavao je iz regionalnog kriznog štaba gdje je on bio od samog dolaska Vladimira Šeksa za predsjednika tog štaba, a štab je bio smješten kat iznad OSNO. Misli da je Šeks dao Krnjaku i Grošelju naputke za formiranje neke sigumosno-obavještajne službe. Krnjaka se još sjeća iz situacije u vezi s rušenjem batinskog mosta te u vezi financijske pomoći radi proizvodnje streljiva. Samostalna uskočka satnija nije bila pod Zapovjedništvom obrane grada. On je pod svojim zapovjedništvom imao samo 106. brigadu, dio 130. brigade, 135. brigadu, Samostalni bataljun pri Zapovjedništvu obrane grada te jednu formaciju specijalne policije. Gordanu Getoš-Magdić poznaje od 1990. godine kao tajnicu mladeži HDZ, ali ona nikada nije bila njegova tajnica u OSNO. Znala je povremeno pomoći kao dobrovoljac kod povećanog obima posla, tako da je kuhala kavu ili posluživala stranke, a budući da je imala samo osnovnu školu, nisu joj se ni mogli povjeriti bilo kakvi ozbiljniji poslovi. On joj osobno nije davao nikakve naloge niti zaduženja pa ni za formiranje neke jedinice za specijalne namjene, a priče o nekakvim ceduljicama gluposti. Kada je prešao u Zapovjedništvo obrane grada, bili su smješteni u zgradi bivšeg SUBNOR-a. Imena okrivljenika kao pripadnika SUS-a su mu nepoznata. Također mu ništa ne znače ni imena oštećenika, osim dr. Kutlića čijoj je supruzi na zamolbu Đure Perice trebao pomoći u vezi nestanka muža, a za Ratkovića saznao je kroz medije. Slučajeve nestanaka i ubojstava u studenom i prosincu 1991. godine nisu istraživale vojne vlasti, jer je to bila zadaća civilne policije.

Obrane okrivljenika Ivice Krnjaka, Dine Kontića, Tihomira Valentića i Branimira Glavaša, što se tiče inkriminacija iz ove optužnice, nisu istinite, a obrane okrivljenika Mirka Sivića, Zdravka Dragića i Gordane Getoš-Magdić nisu istinite u onim dijelovima u kojima su naknadno mijenjane ili povučene, jer su u suprotnosti s činjenicama koje su tijekom istrage utvrđene brojnim prikupljenim dokazima. Dapače, obrane okrivljenika Mirka Sivića, Zdravka Dragića i Gordane Getoš-Magdić koje su oni prvotno dali pred svojim braniteljima ili pred istražnim sucem, a prije nego što su ih naknadno izmijenili ili povukli, međusobno su sukladne, upotpunjujuće, podudarne ostalim u istrazi pribavljenim dokazima i stoga vjerodostojne.

Prije svega treba istaknuti da su tijekom predistražnog, a u najvećoj mjeri tijekom istrage, ispitani brojni svjedoci koji su imali izravna ili neizravna saznanja o događajima koji su predmet istrage, te su prikupljeni brojni tzv. materijalni dokazi o svim odlučnim i važnim činjenicama glede počinjenog kaznenog djela.

Strana >1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |10|11|12|13|14|15|16|17|18|19|20