Svjedokinja i oštećenica Jelica Grubić navela je da je dana 13. studenog 1991. posljednji puta vidjela supruga Jovicu Grubića. Toga dana odvezla ga je do društva IPK-a automobilom, odakle je on otišao na posao u Hrvatske šume. Dva do tri dana prije toga govorio joj je da treba ići na službeni put u Valpovo vezano za bolovanja radnika. Negdje oko 11,30 sati toga dana počeo je topnički napad, a kada se malo smirilo, ona je nazvala Hrvatske šume da bi provjerila je li njen suprug otišao na službeni put. Javila joj se ženska osoba koja je rekla da ne zna o tome ništa, pa je svjedokinja ponovno zvala oko 13,00 sati i također nije dobila odgovor. Kasnije je razgovarala i s direktorom Vratarićem koji joj je rekao da joj je suprug otišao na službeni put u Valpovo zajedno s vježbenikom Goranom Komlencem. Goran Komlenac je opovrgnuo ovu informaciju, pa je svjedokinja cijelu noć čekala hoće li joj se suprug javiti, a idućeg dana došao joj je pravnik iz Hrvatskih šuma Javorko Bebek i rekao da je njen suprug pobjegao u Mirkovce ili Baranju, što ona nije povjerovala. Oko 15. studenog 1991. prijavila je nestanak svoga supruga policijskoj upravi. Kontaktirala je i istražnog suca Šimenića raspitujući se je li njen suprug možda pritvoren, no on joj je odgovorio da nije. Istoga dana ju je kod kuće dočekala Jadranka Petrijevčanin, koja je bila njena susjeda, te joj je rekla da je saznala da je automobil kojim je njen suprug otišao na službeni put vraćen i da joj je to rekao Javorko Bebek. Nakon toga zvala je Vratarića i tražila da se s automobila uzmu otisci prstiju i da se vidi tko je vratio automobil, nakon čega joj je Vratarić odgovori da se otisci neće uzimati, već da će se automobil otvoriti rezervnim ključevima, ali da će biti prvo pregledan da bi se utvrdilo je li miniran. Nekoliko dana kasnije razgovarala je s dvojicom policajaca, Josipom Županićem i Milutinom Kotrljanovićem u svezi s nestankom svoga supruga, a 22. studenog 1991. napustila je Osijek. Za sudbinu supruga saznala je za vrijeme dok se nalazila u Belom Manastiru, gdje je radila kao istražni sudac i tada joj je policajac Milutin Milivojević rekao da je 1992. godine bio na jednom uviđaju kada su pronašli jedan leš kod Sarvaša na Dravi, kod mjesta koje se zove Lopovski put. Na očevid je išao sudac Teofilović, policajac Milivojević i njen djever, oni su joj donijeli dijelove odjeće i ona je prepoznala da se radi o odjeći njena supruga, a donesena joj je i selotejp traka koju je navodno imao na očima. Na toj traci ostalo je tragova kose. Ovoj identifikaciji bio je prisutan liječnik dr. Vojvodić te joj je rečeno da je kod leša pronađeno karakteristično zubalo i to da je desni sjekutić išao na lijevu stranu, a da je nedostajao zub gornja petica, što su sve bile karakteristike njenog supruga. Kada je bio sačinjen fotoelaborat, ona ga je pregledala i prepoznala da se radi o posmrtnim ostacima njenog supruga. Jednom prilikom, kada je bila u vijeću koje je sudilo Petru Vukasu, saznala je da se u gostionici pričalo da je njen muž bio svezan selotejpom i bačen u Dravu. S obzirom na dokumentaciju koju je priložila u sudski spis, svjedokinja tvrdi kako je nesporno da su spomenuti posmrtni ostaci bili ostaci njenog supruga Jovice Grubića.

Svjedok Davor Krtić naveo je da je u srpnju ili kolovozu, odnosno u prvoj polovici rujna 1991., do dolaska Karl Gorinšeka, bio član kriznog stožera, a to je postao nakon što je za to zamoljen od strane Vladimira Šeksa da kao pravnik pomogne vezano za poslove koji se obavljaju u tom kriznom stožeru i to što se tiče pravne strane djelovanja. Naime, pukovnik Pejić tražio je pravnika koji bi im davao određene upute u svezi s primjenom konvencija, vojne stege i slično. U krizom stožeru je neformalno obavljao funkciju predstojnika ureda predsjednika kriznog stožera i u tom svojstvu vodio je organizaciju dnevnog rada kroz kontakte s novinarima, vodio sastanke, te primao roditelje branitelja. S vojnim dijelom nije imao ništa. Dok je bio član kriznog stožera, svakodnevno su gospoda Šeks i Pejić imali sastanke na koje je gospodin Pejić dovodio i vojne zapovjednike, a tamo je često bio prisutan i Branimir Glavaš. Svjedok se tamo upoznao s okr. Ivicom Krnjakom koji nije bio pozivan na navedene sastanke. Poznato mu je da je okr. Gordana Getoš-Magdić radila u Sekretarijatu za narodnu obranu kod Branimira Glavaša, no nije mu poznato što je radila. Tada je bila još djevojčica. Ona je bila ta koja mu je donijela propusnicu za nesmetano prelaženje kroz straže, što mu je bilo potrebno za kretanje do posla i natrag. Poznato mu je da je bilo razmimoilaženja između policije i zbora narodne garde. O tome je čuo na sastanku na kojem su bili prisutni predsjednik Županijskog suda u Osijeku, županijski i općinski državni odvjetnik, šef policije, Zlatko Kramarić, Stjepan Mesić, Josip Manolić, Ivan Vekić, Ivan Milas i Bosiljko Mišetić. Tu se radilo o nekoj pomirbi koja su se trebala obaviti između Vekića i Glavaša. Na tom sastanku bilo je govora da policija mora obavljati svoj posao, a Ivan Vekić je govorio da se policija sprečava u obavljanju poslova od strane vojske.

 

Strana >1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |10|11|12|13|14|15|16|17|18|19|20