Svjedok Ivan Saler naveo je da stanuje u Dubrovačkoj ulici i preko puta njegove kuće nalazi se kuća br. 32, a vlasnik te kuće bio je čovjek kojem je ime bilo Mito. Imao je srpsko prezime kojega nije zapamtio. Zna daje taj Mito imao svinjogojsku farmu u Bilju. Negdje u jesen 1991. taj Mito je jedne noći odselio. Kuća koja je bila njegovo vlasništvo bila je jedno vrijeme prazna, a nakon kraćeg vremena u nju se uselila Hrvatska vojska. Radilo se o oko 20-tak vojnika, no ljudi koji su se u toj kući zadržavali brzo su se mijenjali. Nakon otprilike tri godine, u toj kući ostao je živjeti Matija Horvat. On je bio i zapovjednik vojsci koja se prije nalazila u toj kući. Inače, vojska iz te kuće koristila je većinom rabljene osobne automobile.

Svjedok Esad Šabanović naveo je da je Alija Šabanović bio njegov polubrat po ocu. Zadnji puta, prije no što je Alija nestao, čuo se s njim telefonom, a to je bilo 1. prosinca 1991. godine. Svjedok tada nije bio u Osijeku. Pričao je s Alijom i on mu je rekao da ima izvjesnih problema, no nije konkretizirao o čemu se radi. Inače, Alija je bio šef voznog parka u «Gradnji» i svjedok mu je rekao da će se ti problemi riješiti, da će se ponovno uskoro čuti u ponedjeljak, utorak ili srijedu. Poslije ga je zvao više puta, no nije ga uspio dobiti. Došao je u Osijek, u obiteljsku kuću u Čepinu i počeo ga tražiti. Alijina supruga Zita, koja je bila u Mađarskoj, vratila se i rekla mu da je Alija nestao, a njihov sin bio je u Rovinju sa školom. Svjedok je na svoju ruku istraživao, koliko je mogao, i sjeća se da mu je pok. Alija pričao, dok su još bili u kontaktu, da su mu počeli nestajali kamioni i radni strojevi iz voznog parka, a on je u stvari rekao vozačima da te kamione parkiraju dalje kod svojih kuća kako ne bi bili grupirani i ne bi bili oštećeni od granatiranja. Kroz to svoje istraživanje došao je do spoznaja da je Alija Šabanović desetak dana prije no što su čuli da je pronađen mrtav, bio u ugostiteljskom objektu «Bendek» s nekim ljudima i da je od tih ljudi tražio da se vrate kamioni i strojevi jer će ih u suprotnim prijaviti policiji. Dana 22. siječnja 1992. na Patologiji Alijina supruga Zita ga je prepoznala i tada su saznali za njegovu sudbinu, a sahranjen je 13. veljače 1992. na Aninom groblju. Alija nije bio srpske narodnosti, a po njegovom nestanku ljudi su pričali kako je otišao u Beograd gdje je imao sina koji je bio podoficir u bivšoj JNA.

Tijekom istrage svjedok Ivica Prašnički naveo je daje Aliju Šabanovića poznavao od prije rata kroz njihovo poslovno prijateljski odnos. Sjeća se da je bio početak mjeseca prosinca 1991. godine kada ga je nazvao Alija Šabanović i pitao ga zašto ga je tražio kod kuće kada ga je mogao naći na radnom mjestu, a svjedok mu je odgovorio da ga uopće nije tražio, jer je tada bio ranjen i imao nogu u gipsu tako da se teško kretao. Alija mu je tada ispričao da su mu susjedi rekli kako su ga tražila dvojica uniformiranih muškaraca od kojih je jedan bio viši i jači, a drugi niži i crnomanjast, nalik na «Cigu», te pitao svjedoka nije li ga možda tražio Stipe Kordić. Svjedok mu je tada dao telefonski broj Kordića, a Alija je rekao da će ga sutra posjetiti s društvom i nešto mu donijeti. Međutim, Alija mu se nije javljao pa je svjedok nazvao «Gradnju», gdje je Alija radio, i pitao što je s njim, a iz «Gradnje» su mu rekli da ne znaju, odnosno rekli su mu da se nije pojavio na poslu. Nakon otprilike 7 ili 8 dana sreo je Živka Ilakovca koji mu je rekao daje Alija «zbrisao», a o daljnjoj njegovoj sudbini saznao je iz novina.

Svjedokinja Milena Vujčić navela je da joj je vrlo malo poznato o odvođenju Radoslava Ratkovića. Ne sjeća se točno kada se taj događaj zbio, no bila je ranjena 29. studenog 1991., a to je bilo nakon tog ranjavanja. Bila je sa suprugom u kući obitelji Prole, jer su im oni bili prijatelji. Kod njih su se sklanjali u podrum. Osim njih, u tom podrumu su bili Radoslav Ratković i njegova supruga te Marija Prole. Njen suprug u tom času nije bio u podrumu, jer je otišao kući nahraniti svinje. Bila je večer i u jednom trenutku došle su dvije muškc osobe koje su tražile Ratkovića i tada je on izašao iz podruma, a njegova supruga je pala u nesvijest, pa se svjedokinja skrbila za nju i nije obraćala pozornost na došljake, pa uopće ne zna kako su te osobe izgledale.

Svjedok Robert Maras naveo je da je po preporuci svoga prijatelja, u mjesecu ožujku ili travnju 1992., pristupio u Samostalnu uskočku satniju. Bio je pripadnik voda kojim je zapovijedao Matija Horvat i bili su smješteni u Dubrovačkoj ulici. Poznato mu je da je Samostalna uskočka satnija imala još jedan ili dva voda koji su bili smješteni u osnovnoj školi u Divaltovoj. Jednim je zapovijedao Ivan Šomođi, a drugim Vlado Frketić. Ne zna sigurno jesu li oba voda bila smještena u osnovnoj školi. Okrivljenicu Gordanu Getoš-Magdić upoznao je 1993. kada je jednom prilikom išao u zapovjedništvo u Paradžikovu ulicu, jer je trebao Ivicu Krnjaka. Tada je vidio tamo i upoznao okr. Gordanu Getoš-Magdić, a upoznao ih je Krnjak. Nije s njom razgovarao o tome što je ona tamo radila i ne sjeća se kako je bila obučena. Od ostalih okrivljenika poznaje još Tihomira Valentića kojeg je upoznao 1994. godine i to kada se drugi puta priključio Samostalnoj uskočkoj satniji. Tihomir Valentić mu nije nikada pričao što je ranije radio u spomenutoj postrojbi.

Strana >1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |10|11|12|13|14|15|16|17|18|19|20