Ovu postrojbu su on i Jole odlučili napustiti iznenada i spontano, jer je on smatrao da je u nju samovoljno i došao pa tako može i otići, ali su se pri tome bojali da ih ostali iz grupe ne napadnu pa su se tog dana kad su otišli iz baze trčeći uputili do središta grada i otuda se tramvajem dovezli do poduzeća «Mara».

Okrivljenik je nadalje kod dovođenja istražnom sucu 18. listopada 2006. godine iskazao da ostaje kod obrane dane u policiji. Svojoj obrani dodao je da nije vidio u koji dio tijela je Buše ispalio hitac tom čovjeku koga su doveli na likvidaciju do Drave. Opisujući oružje iz koga su pucali rekao je da je to bio pištolj koji je s gornje strane imao horizontalno položen plastični okrugli okvir. Također je dodao da je pored Bušea, Tiće i Jole u grupi s njim bio još i jedan nadimkom Crni. Inače se nije slagao s metodama kojima se morao služiti dok je bio pripadnik grupe, ali se bojao otvoreno tome usprotiviti, jer je mislio da bi bio likvidiran. Na ispitivanju kod istražnog suca 19. listopada 2006. godine dodao je svojoj obrani da nije gledao u čovjeka u koga je na obali Drave pucao, a kako taj čovjek nije pao, on je u uvjerenju da ga uopće nije pogodio. Ponovno ispitan kod istražnog suca 9. veljače 2007. godine okrivljenik Mirko Sivić izjavio je da povlači sve svoje do tada dane obrane, i onu iz policije i one kod istražnog suca, jer da je obrana u policiji jednim dijelom od njega iznuđena iskorištavanjem njegovog teškog zdravstvenog stanja. Okrivljenik Ivica Krnjak ispitan je najprije u tri navrata i to 20. i 21. listopada te 2. studenog 2006. godine, ali se u sva tri navrata branio šutnjom. No, 3. travnja 2007. godine on je pred istražnim sucem dao svoju obranu. U obrani je naveo da je bio pripadnik Hrvatske vojske od 1. srpnja 1991. do 30. lipnja 1006. godine, s tim da je od 1. srpnja pa do 1. prosinca 1991. godine obnašao dužnost referenta obavještajne službe, a od 1. prosinca postavljen je po zapovjedi Karla Gorinšeka za zapovjednika diverzantske satnije. Ta satnija je stvarno formirana nakon polaganja prisege 19. siječnja 1992. godine i tada je dobila naziv Samostalna uskočka satnija. Njezin zadatak je bio djelovanje na crti bojišnice i u neprijateljskoj pozadini, a nije imala područje djelovanja u gradu Osijeku. Okrivljenik Branimir Glavaš nije u razdoblju od listopada do prosinca 1991. godine njemu bio nikakav vojni zapovjednik, pa mu tako nije mogao izdavati niti zapovjedi za ubojstva civila. Okrivljenica Gordana Getoš-Magdić nikada nije bila zapovjednik niti jednog voda u Samostalnoj uskočkoj satniji. Ona je zapravo bila pripadnica Sigumosno-informativne službe i odgovarala je zapovjednoj strukturi te službe. Samostalna uskočka satnija brojala je oko 502 osobe, a tko je sve bio njen pripadnik, on to ne zna te se takvi podaci mogu potražiti u Ministarstvu obrane RH. Tako mu nije poznato jesu li okrivljenici Dinko Kontić i Zdravko Dragić bili pripadnici ove postrojbe, Stjepan Bekavac nije bio pripadnik postrojbe, dok mu je poznato da Tihomir Valentić jeste, ali ne zna u kom razdoblju. Satnija je imala tri voda. Prvi je bio smješten u Banovoj ulici i zapovijedao mu je Vlado Frketić. Drugi je vod bio smješten u Dubrovačkoj ulici i zapovijedao mu je Matija Horvat. Treći vod bio je smješten u Divaltovoj ulici i zapovijedao mu je Ivan Šomodi. Na lokaciji u Dubrovačkoj ulici drugi vod prešao je između Božica 1991. i Nove godine, a prije toga u toj kući također je bila smještena Hrvatska vojska, ali njemu nije poznato koja je to postrojba bila. Tajni vod unutar Samostalne uskočke satnije nije nikada postojao, a niti je on čuo da bi u Keršovanijevoj ulici bio smješten dio njegove postrojbe. Od izdavanja zapovjedi za formiranje satnije pa do polaganja prisege unutar postrojbe provodile su se samo radne pripreme, dakle skupljalo se oružje i ljudstvo te se tražio smještaj. Zapovijed za formiranje diverzantske postrojbe mogla je doći samo iz dva izvora, ili od zapovjednika Zbornog područja kao što je i bio slučaj, ili od Ministarstva obrane RH. Zbog toga Branimir Glavaš nikako njemu nije mogao dati zapovijed za formiranje diverzantske postrojbe, jer to nije bilo u njegovoj nadležnosti. On nije imao nikakve veze s Branimirom Glavašem, on mu nije bio nadređeni, niti mu je izdavao zapovijedi. Poriče sva kaznena djela koja mu se stavljaju na teret i brani se da nema nikakve veze s ubojstvima civila, a isto tako niti postrojba kojom je on zapovijedao. Što se tiče Radoslava Ratkovića, naveo je da nikada nije čuo za tu osobu. Sjeća se osobe po prezimenu Mamula i to zbog toga što ga je jedne prilike zapovjednik 1. bojne 106. brigade HV Ivan Šoltić pozvao da dođe u zapovjedništvo te postrojbe u Kolodvorskoj ulici u Retfali da bi ispitao jednu osobu koju su kao navodnog četnika doveli pripadnici Šoltićeve postrojbe. Nakon što je došao u navedeno zapovjedništvo i ispitao Mamulu, odlučio je da se ta osoba pusti i čak ga je osobno s pripadnicima 106. brigade HV prepratio njegovoj kući. Što se tiče «Pete kolone» u gradu Osijeku, njome su se bavile Sigurnosno-informativna služba i Služba za zaštitu ustavnog poretka. Osobu po prezimenu Amšlinger zna, bio je pripadnik njegove postrojbe, ali je s njim u konfliktu od kada je zamijetio da unutar postrojbe nestaje oružje i streljivo, zbog čega je došao s navedenim u konflikt.

Strana >1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10