Okrivljenik Dino Kontić ispitan je 20. i 21. listopada 2006. godine, ali se u oba navrata branio šutnjom. No, 19. veljače 2007. godine u pisanom je obliku istražnom sucu dostavio svoju obranu. U tom podnesku objašnjava da se prethodno branio Šutnjom, jer je zaključio da se protiv njega iznose neistine. Nadalje je naveo da se u ljeto 1991. godine nakon povratka iz Njemačke aktivno uključio u obranu RH pristupivši pričuvnom sastavu MUP. U studenom 1991. godine čuo je da se osniva jedna postrojba za izviđanje i diverzantske akcije pa je zajedno s Milanom Plazibatom krajem tog mjeseca otišao u OSNO i prijavio se u Samostalnu uskočku satniju. Ta se postrojba tek popunjavala i nije imala neke akcije, nego tek jednu početkom prosinca radi oslobađanja Antunovca, ali je i ta akcija obustavljena. Zbog toga se on razočarao i najviše vremena je provodio sa starim suborcima u naselju Jug II te kod Nemetina. U Samostalnoj uskočkoj satniji se samo formalno vodio i svega je u nekoliko navrata odlazio u tu postrojbu da se raspita što se događa. Ne odgovara istini da je on sudjelovao u odvođenju Radoslava Ratkovića na likvidaciju, te u potvrdu toga navodi da ga Ratković kod davanja svog svjedočkog iskaza nije prepoznao. Pored toga smatra da je i sam Ratkovićev iskaz suprotan navodima istražnog zahtjeva. Također navodi da su dokaz da optužbe nisu istinite i njegovi odlasci u Republiku Srbiju, što sigurno ne bi činio da je sudjelovao u likvidaciji Srba, a Srbi su mu i među najboljim prijateljima.

Okrivljenik Tihomir Valentić pred istražnim je sucem 20. listopada 2006. godine iznio svoju obranu . U njoj navodi da je u HV stupio u srpnju 1991. godine u 3. gardijsku brigadu, a od studenog te godine pa do 1994. godine bio je u Samostalnoj uskočkoj satniji. Baza te postrojbe bila je u jednoj kući u Retfali, a zapovjednik mu je bio Ivica Krnjak, dok je jedan od dozapovjednika bio Matija Horvat. Sjeća se da je jedno vrijeme u toj postrojbi bio i Dino Kontić, ali ne s njim zajedno i on ne zna gdje je Kontić bio smješten. Sve do siječnja 1992. godine on je zbog ranjavanja u Sarvašu bio pošteđen aktivnosti u Samostalnoj uskočkoj satniji. Poznavao je osobu prezimenom Bekavac, a nadimkom Bušo, koji je bio u navedenoj postrojbi 1991. godine, ali ne zna što je Bekavac radio. No, on s njim nije bio ni u kakvoj akciji. Za nadimke Jole, Ustaša, Sivko i Sivac branio se da mu ništa ne znače, a isto tako da ne poznaje Mirka Sivića ni Josipa Zdravčevića. Poznavao je Gordanu Getoš, jer je ona supruga njegova bratića Ivice Magdića. S njom se sastajao u Keršovanijevoj ulici, poznato mu je da je bila u Samostalnoj uskočkoj satniji, ali ne zna što je radila i koje su bile njene funkcije.

U dopuni svoje obrane 21. listopada 2006. godine okr. Tihomir Valentić iznio je da s Ivicom Krnjakom on nije išao ni u kakve akcije. Kada se i sastajao s Gordanom Getoš, razgovarali su o porodičnim stvarima. U kući u Kersovanijevoj ulici nije bila nikakva baza, u njoj nije bila stacionirana vojska, a ako je i bilo vojske, to je netko Magdićevima dolazio u posjete. Zdravka Dragića uopće ne poznaje. Imena oštećenika iz ovog predmeta ništa mu ne znače, a on nije sudjelovao u likvidaciji niti jedne osobe. Dinu Kontića upoznao je preko svog bratića Ivice Magdića i koliko zna Kontić je bio na Jugu II u postrojbi Mate Šabića. Od Gordane Getoš-Magdić on je čuo da je Kontić pripadnik Uskočke satnije, ali on ga tamo nikada nije viđao.

Okrivljenik Zdravko Dragić ispitan je u policiji 19. listopada 2006. godine. U svojoj obrani izjavio je da se ljeti 1991. godine dragovoljno uključio u obranu RH i najprije bio u jedinicama pričuvnog sastava MUP. Zbog toga što je u tom svojstvu prošao specijalističku obuku za izviđačko-divetzantska djelovanja, želio se uključiti u takve postrojbe. U razgovoru sa svojim zetom (sestrinim mužem) Dinom Kontićem o toj svojoj želji doznao je da Kontić zna jednu osobu s kojom bi mogao razgovarati o tome i povezao gaje s Gordanom Getoš. Iz razgovora s njom zaključio je da je ona zapovjednica unutar jedne postrojbe za posebne namjene te se s njom dogovorio da se priključi toj postrojbi. Sutradan je s Dinom Kontićem otišao u bazu te postrojbe u Keršovanijevoj ulici. Kasnije je saznao da se ta postrojba zove Samostalna uskočka satnija. Baza postrojbe nalazila se u velikom podrumu te kuće u Keršovanijevoj ulici, a u gornjem dijelu kuće živjela je Gordana Getoš sa svojim suprugom Magdićem. Tu je upoznao ostale pripadnike postrojbe i to po nadimcima Buše i Tiho, postrojbi je pripadao i njego zet Dino Kontić, a nakon nekoliko dana upoznao je i zapovjednika postrojbe Ivicu Krnjaka. On ih je uskoro poveo u jednu akciju na Antunovac, ali se od te akcije odustalo. Nakon te akcije jednog je dana dobio nalog od Bušea i Tihe da odu po nekog KOS-ovca i dovedu ga na razgovor.Išli su vozilom «Yugo» crvene boje s razbijenim bočnim staklom u ul. Feđe Milića. Bili su odjeveni u maskirne odore i naoružani. Na ulaznim vratima kuće pozvonili su Buše i Tiho, iz podruma je izašla jedna žena, oni su joj rekli da traže Radoslava Ratkovića, a tada se pojavo jedan muškarac. Buše mu je rekao da su došli po njega radi razgovora te su ga odvezli navedenim vozilom u Dubrovačku ulicu u jednu dugačku prizemnicu s velikom metalnom ustakljenom kapijom.

Strana >1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10